Dragulj Sankt Peterburga

“No premijer Stoljipin odnosi se prema tome s prezirom i oko vrata stavlja Stoljipinove kravate, omče, vješala, svakomu tko mu se usprotivi.” Sergejev strgne vlastitu kravatu kao da je uže što ga guši, a okupljeno mnoštvo zaurla. I Arkin im se pridruži.

“Zanima li Stoljipina to što vi na stolu nemate kruha za svoju djecu?”

“Ne! Njet! Ne!”

“Zanima li Stoljipina to što vas tjeraju da radite u uvjetima u kojima bi i pas odgrizao vlastitu nogu samo da pobjegne?”

“Ne! Ne!”

“Zanima li Stoljipina..

“Druže Sergejev!” Povikom se oglasio čovjek mršav poput hrta koji je stajao na nogama dok mu je iz usta visjela cigareta.

“Sjedni!” doviknuo mu je neki glas.

Sergejev ispruži ruku zahtijevajući tišinu. “Reci, druže. Svatko ima pravo da ga se čuje.”

“Drugovi”, reče čovjek podižući glas, “ove brbljarije neće nas odvesti nikamo. S neprijateljem se ne možemo boriti, nego moramo pokušati pregovarati s njim. Duma nam je tek prvi korak. Moramo se neprestano boriti i izvojevati nove ustupke. Aleksandr Gučkov, vođa oktobrista u Dumi, da je sve od sebe kako bi postigao dogovor za bolje uvjete u rudnicima...”

“Aleksandr Gučkov”, zagrmi Sergejev, “nije ništa drugo doli sredstvo tiranije.”

To je razgalilo gomilu. “Da! Da!”

Sergejev se potpuno uspravi. “Jedino je rješenje da radnici preuzmu vlast. Moć sindikatima!”

Uslijedio je gromoglasan pljesak i galama glasova. Okupljeno mnoštvo stalo je nagurivati uljeza sve dok se nije zakleo da neće proći mnogo dok svi ne budu nosili Stoljipinove kravate te se poražen iskrao iz dvorane.

“Moć radnicima!” urlao je Sergejev.

Naslonjen na zid, Arkin je pripalio cigaretu i kimnuo. Diktatura proletarijata, tako je to nazvao Lav Trocki. Bit će to ljuta i krvava bitka, no već je pred vratima. Bilo je samo pitanje vremena.

Svećenik je bio mudar, u to nije bilo sumnje. Otac Morozov poznavao je ljude. Mamio je gladne trbuhe u crkvenu dvoranu pomoću velikog kotla vrućega gulaša. Bez mesa, dakako, samo s povrćem, no bili su mu tako patetično zahvalni jer im to nije hranilo samo tijela — hranilo im je i gnjev, bijes zbog onoga na što su spali. U njima je to razjarivalo osjećaj nepravde, čak i prije no što bi ih svećenik uputio u dvoranu na Sergejevljeve govore. Jedina mana oca Morozova bilo je to što je vjerovao u Boga i Božju ljubav prema svem čovječanstvu, bez obzira na to koliko je netko bijedan primjerak ljudske vrste. To je katkad bio problem.

Svećenik je poput vrane stajao iza kotla s gulašom koji se pušio, grabeći varivo kutlačom i dijeleći ga u emajlirane posude, saslušavajući muškarce koji bi mu se žalili i nudeći savjete ili trunku utjehe. Nikad se nije zamarao. Uvijek je izgledao isto, visoka, blago pogrbljena, strpljiva figura guste brade, u ručno ispredenoj crnoj mantiji. Vjerojatno mu nije bilo više od četrdeset, no izgledao je mnogo starije, budući da mu je kosa već posijedjela. Možda je to bila posljedica tolikih godina slušanja patnji drugih ljudi, ili pak zbog gubitka supruge.

Arkin je stajao pokraj oca Morozova, čekajući kratku stanku u gladnom nizu zdjelica.

“Oče, imamo opremu.”

“Ovdje?”

“Na donjem katu. Dođite kad završite.”

Svećenik kimne i toplo se nasmiješi sljedećem muškarcu u redu. Arkin se divio njegovoj staloženosti. Nitko nikad ne bi pomislio da sije smrt.

Izrada bombi bila je pipav posao. Otac Morozov bio je mozak operacije, onaj koji je kovao planove. Mihail Sergejev bio je dobavljač koji je nabavljao potrebnu opremu ne postavljajući nikakva pitanja. A Arkinov doprinos bila je ručna izrada. Nikome drugome nije bilo drago rukovati eksplozivom.

Tri su muškarca dobro surađivala, no Arkin je toga dana primijetio da mu je drug Sergejev nemiran. Neprestano se dizao i sjedao za stol za kojim je Arkin radio, živcirajući ga, dok Arkin nije odložio kliješta za žicu. U podrumskoj prostoriji bilo je tako hladno da im se dah kovitlao poput dima svaki put kad bi progovorili te se Arkin brinuo da bi mu se želatinski dinamit mogao slediti ako se temperatura previše spusti. Pogledao je Sergejeva. Jakna mu je bila prljava i puna rupa, a šal tako zamašćen i omotan oko vrata toliko puta da je nalikovao na debelu usnulu zmiju.

“Što je, druže?” upita Arkin. “Dobar si govor danas održao. Trebao bi biti zadovoljan.”

Sergejev je po rukama premetao kutiju cigareta od duhana mahorka, koji je imao jeftin miris i neugodno je zaudarao u zatvorenom prostoru. Arkin mu je zabranio da puši u blizini upaljača čahure. Dvije takve ležale su na stolu pred njim te mu je pogled pao na njih još dok se obraćao Sergejevu. Duge uske čahure od bakra koje su sadržavale malu količinu živina fulminata. Visokoeksplozivne. Arkin je njima uvijek rukovao s poštovanjem, no rado bi ih položio na dlan, naizgled bezopasne poput Sergejevljeve cigarete. Dok bi držao toliku moć u dlanu, srce bi mu brže zakucalo.