Dragulj Sankt Peterburga

“O”, reče ukočeno kad joj se pogled zaustavio na Jensu, “nisam znala da ste ovdje.”

“Dobro jutro.” Ustao je i naklonio joj se.

“Jens se došao raspitati za Valentinino zdravlje”, hitro dometne Katja.

“Drago mi je vidjeti da je tako dobro”, osmjehnuo se. “Očito se dobro brinete o njoj.”

Elizaveta Ivanova primijeti boju na kćerinim obrazima. “Imaš posjet”, objavi.

“Tko god da jest, mama, molim te, reci da sam zauzeta.”

“To ne dolazi u obzir. Došao je zapovjednik Černov. Čeka te u primaćoj sobi.”

Valentina se ukoči.

Jens je na trenutak očekivao da će odbiti udovoljiti majčinu zahtjevu. Bila mu je obećala: Neću imati nikakve veze sa zapovjednikom Černovom. No u njezinim je tamnim očima zamijetio onaj trenutak kad je odlučila pogaziti obećanje.

“Kakvo neočekivano zadovoljstvo”, rekla je hladnokrvno i izašla iz prostorije. “Hvala ti na ananasu.” Te su četiri riječi ostale lebdjeti u zraku za njom.

18

Mračna usporedna suglasja.

U glazbi. U životu. Valentina ih je osjećala u vršcima prstiju, u skrovitim kutcima svojega srca. Vibrirajući zvukovi što pristaju jedan uz drugi, no ipak se međusobno kose i sudaraju. Sjedila je uspravno na rubu naslonjača u primaćoj sobi, a obrazi su je boljeli od usiljenog smješkanja. Da, zapovjedniče. Ne, zapovjedniče. Kako zanimljivo, zapovjedniče. Kako čudesno. Kako ste samo pametni.

Kako je neoprostivo vaše zadiranje u moj život.

Izraz na Jensovu licu kad joj je majka ušla u glazbeni salon i izgovorila ime zapovjednika Černova urezao joj se duboko u misli. Na njemu nije bilo nikakva sklada, ni usporednog ni ikakva drugačijeg. Samo tama. Široka su mu ramena bila zabačena unatrag, udaljujući ga od nje kao da mu sam pogled na nju vrijeđa živce. Sudar suzvučja. Napravila je nabor na suknji, gužvajući tkaninu prstima.

“Osjećate li se loše?”

Zabrinut izraz na naočitom licu zapovjednika Černova nije ispio otupiti oštrice njezinih misli.

“Ne, mnogo mi je bolje, spasibo.”

“Iznimno mi je drago to čuti. Uznemirio sam se kad...”

“Oporavila sam se.”

“Odlično.”

Ponestajalo mu je riječi. Možda ih nije ni mogao zaprimiti mnogo odjednom, budući da mu je glava bila puna sablji, pušaka i vojnih pravila. Jarkocrvena odora bila mu je uštirkana i na njoj su blještale pletenice i mjedene pločice, a čizme ulaštene do te mjere da su sjale poput ogledala. Bijele su mu rukavice ležale nalik na dodatni par dlanova pokraj njega te ih je neprestano dodirivao, dražeći ih kao da im tako može udahnuti život. Izazivala mu je nemir. Usta su mu bila skrivena pod svijetlim brkovima i ništa nisu odavala.

Kratke tišine. Krhke stanke u razgovoru. Gotovo da ih je mogu prelomiti prstima.

“Zapovjedniče, nešto bih Vas upitala. Kad nešto uistinu želite što činite kako biste to i dobili?”

“To je bar lako. Samo donesem odluku i borim se za to, kao što bih se borio na čelu konjaničkog napada. Ne dopuštam da mi išta odvlači pozornost. Usmjeren k jednome cilju. Na život ili smrt.”

“To Vam vjerujem.”

Zapovjednik zavrne rukavicu. “Nisam mislio...”

Osmjehnula se. “Shvatila sam što ste mislili.”

Zarumenio se, u tom trenu nalikujući više na školarca nego na dvadesettrogodišnjeg časnika u velikoj ruskoj vojsci cara Nikolaja.

“A žene. Bi li i one trebale jednako postupati?”

Pljesnuo se po bedru i glasno nasmijao. “Ne, ako žena nešto uistinu želi, onda treba zamoliti muškarca da joj to pribavi.”

Valentina obori pogled i zagleda se u dlanove.

“Postoji li nešto”, upita Černov gorljivim glasom, “što biste htjeli da učinim za Vas? Bila bi mi čast.”

“Ne.” Prisilila se da ga pogleda. “Prije nekoliko tjedana vidjela sam štrajkaše iz tvornica kako marširaju po Morskoj.”

“Sami izgrednici i podrivači. Dobili smo nove naredbe da ubuduće s njima postupamo strože. Pogazit ćemo ih kad sljedeći put pokušaju. Ne dopustite da Vas uznemiruju, to su samo neuki seljaci.”

Pričekala je dok nije rekao što je imao. “Među demonstrantima bio je i povelik broj žena.”

“Čuo sam.”

“Žena usmjerenih k jednome cilju. Kojima ništa ne odvlači pozornost. Koje idu na život ili smrt kako bi dobile ono što žele.” Govorila je blago, utonuvši u naslonjač, konačno pobuđena zanimanja.

“One rade ono što im kažu njihovi muškarci. Ne zamarajte se time — neće Vam više dodijavati. Ne smijemo dopustiti da anarhija poljulja stabilnost naše države. Što li će još zahtijevati ti demonstranti? Dobili su Dumu, vlastiti sabor, i to bi im trebalo biti dovoljno. No pokazalo se da, kao što je moj otac i prorekao, što tim ljudima više damo, to oni više traže.”

“Hvala Vam što ste mi to objasnili, zapovjedniče. Dakle, kad ih pogazite konjima kad sljedeći put izađu na demonstracije, hoćete li sabljom i puškom krenuti i na žene?”