Dragulj Sankt Peterburga

Promatrao ju je dok je odrješivala vrpce pregače, jasno razabirući oblik njezinih rebara pod potkošuljom. Promatrao ju je kako svlači visoke vunene čarape, dubeći na jednoj nozi s godinama stjecanom vještinom, pažljivo ih podvrćući i otkrivajući vitka bijela bedra. Vjerojatno je glasno dahnuo, premda toga nije bio svjestan. Srce mu je vjerojatno nastavilo udarati, premda je bio siguran da je stalo. Osjećao je da u tom trenutku nije u stanju učiniti ništa drugo nego gledati je.

Pognula je glavu, puštajući da joj gladak slap kose padne preko lica, tako da nije mogao vidjeti izraz na njemu kad je sa sebe svukla i posljednje komade donjeg rublja. Stajala je naga pred njim, a on ju je, i neka mu Bog na tome oprosti, želio više od vlastitog života.

“Prelijepa si”, prošaptao je.

Ona podigne glavu i osmjehne mu se. Obrazi su joj se zarumenjeli, a oči joj bile tamnije nego ikad prije. Duboko u njoj gorjela je vatra od koje su joj se usne rastvorile te je disala kratkim, žustrim udasima. Znao je da bi joj usne, kad bi prislonio svoje na njezine, bile vrele.

“Volim te”, reče ona.

Nagost te izjave osupnula ga je više od obnaženosti njezina prelijepa tijela. Bila je potpuno ogoljena u svojoj jednostavnosti i iskazanom povjerenju. On se sagnuo, s poda podignuo ogrtač koji se sušio ispred ognjišta i prišao joj. Toliko blizu da je primijetio kako joj se koža među dojkama orosila znojem.

“Valentina, ako se iz ovih stopa ne omotaš ovime”, reče strogo, prebacujući joj ogrtač preko ramena i vezujući joj ga ispod brade, “obeščastit ću te ispred ognjišta.” Nije htio vidjeti izraz u njezinim očima. “A sad lijepo odjeni to prekrasno tijelo dok nam skoknem po piće.”

Izašao je iz prostorije. U kuhinji se nagnuo nad sudoper, pustio hladnu vodu da teče i poprskao se po licu i vratu. Natočio si je čašicu votke i iskapio je.

“Valentina”, promrsio je, “kako čovjek može toliko voljeti ženu? Što si mi to učinila?”

Ostavio joj je dovoljno vremena. Nakon pet minuta, kad mu se bilo primirilo i kad je mislio da se već odjenula, natočio si je još jednu čašicu, a njoj čašu limunade te se vratio u sobu. Odmah na vratima iz grla mu se oteo dug potmuli uzdah. Svjetlo je bilo ugašeno, a ona se ispružila na sagu od sobova krzna ispred ognjišta, dok joj je sjaj plamičaka plesao po koži, bojeći joj nago tijelo u zlatno. Dočekala ga je široka osmijeha.

“Čekaju li svi Vikinzi toliko prije nego što obeščaste svoje žene?”

Je li joj koža prije bila mrtva?

Zacijelo jest. Blijeda, beživotna, mlitava. Jer je na onom sagu od sobova krzna oživjela na način za koji Valentina nije znala da je moguć. Više nije prepoznavala taj čudesan pokrov na tijelu kao nešto svoje. Svaka pora, svaki najtanji sloj, svaki glatki, neistraženi dio nje postojao je u vlastitom zasebnom svijetu koji bi oživio čim bi ga dodirnule Jensove usne. Udubina u dnu grla, tanki sloj kože povrh svakog pojedinog rebra. Sada su prštali od života. Kad joj je poljubio donju stranu svake dojke, kružeći toplim i vlažnim jezikom nagore prema bradavici, učinilo joj se da joj se koža počinje preobražavati. Postajati nešto više od kože.

Prstima mu je gužvala košulju i polagala mu dlanove na prsa, na leđa, pipajući ispupčenja mišića. Istražujući njegovu građu, svaku tetivu i čvrst oblik kostiju, dlanovima upoznavajući oblik njegova tijela. Mogla je osjetiti vatru koja je u njemu buktjela. Ili je ta vrućina isijavala iz nje, iz krvi što joj je kolala od srca do vršaka prstiju?

Kad mu je jezikom okusila bakrenaste kovrče što su mu se protezale od kopče remena do grla, oglasio se zvukom koji nikad prije nije čula. Odzvonio je iz dubine njegovih pluća, postavši dio nje i bubnjajući joj u glavi.

Žurno je svukao odjeću sa sebe i odnio Valentinu u svoj krevet dok je njoj u ušima odzvanjao zvuk nalik na udar Thorova malja.

Valentina nije htjela otići, no Jens ju je nagovorio. Ni sama nije znala kako je uspjela natjerati tijelo da ustane i izađe iz kreveta koji je mirisao na njega, podignuvši glavu s njegova toplog jastuka. Koža joj je još uvijek ćutjela njegov dodir i tijelo drhtalo od užitka kad ju je popeo u kočiju i odvezao natrag do očeve kuće. Kad je lakaj otvorio vrata, bila je sigurna da će primijetiti promjenu na njoj ili namirisati mošusni miris Jensova tijela te je pohitala preko predvorja.

“Valentina!”

Zastala je, jednom nogom na najnižoj stubi, duboko svjesna koliko neuredno izgleda. Nadala se da će se uspjeti odšuljati do sobe a da je nitko ne vidi. “Molim, tata.”

Stajao je na pragu primaće sobe, zajapurena lica. Bio je odjeven za večernji izlazak i u ruci je vrtio čašu pjenušca kojom je zamahnuo prema njoj, poprskavši bijeli prsluk zlatnom tekućinom. “Valentina, kasno je.”

“Znam, tata.”

“Gdje si bila?”

“U bolnici, u Svetoj Izabeli.”

“Do sada?”

“Imali smo hitan slučaj. Nesreća u jednoj od tvornica.” Nije bila vična laganju.

S gnušanjem joj je promotrio odoru. “Pa si je, kako vidim, očistila pregačom?”

“Nisam, tata.”