Za trenutak je posmatrao stražare Aša’mane: svi su stajali s tmurnim, mrtvačkim izrazom lica. Svi sem one trojice koji su pazili na umirene žene. Pokušavali su da izgledaju ozbiljno koliko i ostali, ali ispod tog pokušaja probijalo se nešto drugo. Možda zadovoljstvo. Kad bi samo bio dovoljno blizu da im uhvati miris. Svaka Aes Sedai bila je pretnja za Aša’mane. Verovatno je i suprotno bila istina. A možda će ih samo umiriti. Po onome što je načuo, umirenje Aes Sedai bilo je jednako ubistvu, samo što lešu treba nekoliko godina da se konačno smiri.
Kako god bilo, nevoljno odluči on, Aša’mane će morati da ostavi Randu. Oni su razgovarali jedino međusobno i sa zarobljenicima, a Perin je sumnjao da bi slušali ikoga osim Randa. Pitanje je bilo šta će Rand reći. I šta će Perin moći da učini ako kaže ono što ne treba?
Ostavivši tu teškoću po strani, zamišljeno je češkao bradu. Kairhijenjani su suviše uplašeni od Aes Sedai da bi razmatrali kako ih povrediti, a Majenci su imali suviše poštovanja, ali za svaki slučaj držače ih na oku. Ko bi rekao da će Džondin ići tako daleko? Perin je imao nekog uticaja među Kairhijenjanima i Majencima, mada je bio siguran da će ga izgubiti, čim malo promisle. Na kraju krajeva, on je bio samo kovač. Preostajali su Aijeli. Perin uzdahnu. Nije bio siguran koliko i sam Rand može da utiče na Aijele. Bilo je teško izdvojiti pojedinačne mirise s toliko ljudi uokolo, ali on se navikao da se uzda u svoje čulo mirisa koliko i u oči. Sisvai’amani koji bi prišli dovoljno blizu mirisali su smireno ali budno, glatkim, izrazitim mirisom. Oni jedva da su primećivali Aes Sedai. Aroma Devica bila je bodljikava od prigušenog besa, a izoštravala se čim bi pogledale u zarobljenice. A Mudre...
Svaka Mudra koja je ovde stigla iz Kairhijena mogla je da usmerava, iako nijedna nije imala bezvremeno lice. Pretpostavljao je da nisu tako često koristile Moć. Pa opet, glatkih obraza, kao Edara, ili izborane, kao sedokosa Sorilea, nosile su se s hladnokrvnošću koja se lako nadmetala sa smirenošću Aes Sedai. Uglavnom graciozne, većina njih visoka, kao što su Aijeli uglavnom i bili, izgledale su kao da uopšte ne primećuju sestre.
Sorileine oči bez zadržavanja pređoše preko zarobljenica i ona nastavi da tiho razgovara sa Edarom i još jednom Mudrom, vitkom plavokosom kojoj nije znao ime. Kad bi samo mogao da protumači o čemu pričaju. Prošle su pored Aes Sedai; ni mišić se na tim smirenim licima nije pomerio, ali njihovi mirisi govorili su nešto drugo. Kada je Sorilein pogled prešao preko Aes Sedai, njen miris postao je hladan i udaljen, mrk i odlučan, a kada je porazgovarala s druge dve, i njihovi su se mirisi promenili i počeli da liče na njen.
„U prokleto lepu kašu smo se uvalili!"
„Nevolja?", upita Aram malo se ispravivši, desne ruke spremne da posegne za mačem, vučjom glavom ukrašenog balčaka koji mu je virio iznad ramena. On je za kratko vreme postao dobar mačevalac i nikada se nije ustezao da mač koristi.
„Nema nevolja, Arame.“ To i nije bila potpuna laž. Trgnut iz tmurnih misli, Perin prvi put zaista pogleda ostale. Sve njih, istovremeno. Nije mu se dopalo ono što je video, a Aes Sedai su bile samo delić slike.
Kairhijenjani i Majenci su s nepoverenjem odmeravali Aijele, koji su im uzvraćali sumnjičavim premeravanjem, pogotovo Kairhijenjanima. To i nije bilo iznenađenje. Aijele je, na kraju krajeva, pratio glas da nisu suviše prijateljski naklonjeni prema bilo kome ko je rođen s ove strane Kičme sveta, a ponajmanje prema Kairhijenjanima. Jednostavno, Aijeli i Kairhijenjani mrzeli su se iz dna duše. Ni jedni ni drugi to nisu mogli da zaborave – najblaže rečeno, mržnju su držali na povocu – ali do sada je bio uveren da je zauzdavaju. Zbog Randa, ako ni zbog čega drugog. Međutim, u logoru je bilo zlovolje, svi su bili napeti. Rand je sada bio slobodan, a privremeni savezi bili su, na kraju krajeva, upravo takvi: privremeni. Aijeli su vagali svoja koplja svaki put kada bi pogledali prema Kairhijenjanima, a Kairhijenjani su smrknuto dobovali prstima po mačevima. Isto to su radili i Majenci; oni nisu imali nikakav spor sa Aijelima, nikada se nisu ni sukobljavali s njima osim u Aijelskim ratovima, kada su se svi borili, ali ako bi došlo do sukoba, nije bilo sumnje na čijoj će strani biti. A isto je važilo i za ljude iz Dve Reke.