Smejući se, Rand ustade i cimnu Ogijerov raskopčani kaput. „Za Doba? Govore li svi pisci tako? Ne brini, Loijale. Još uvek će biti sveže kada ti budem pričao. Neću zaboraviti.“ Iako se smešio od njega suknu zagroban, nakiseo miris, a onda nestade. „Ali kad se vratimo u Kairhijen. Pošto se svi okupamo i naspavamo u krevetu.“ Rand mahnu Dašivi da im priđe.
On nije bio mršav, a opet se kretao nekako oklevajući, spuštenih ramena i ruku prekrštenih preko struka, što je pojačavalo taj utisak. „Moj gospodaru Zmaju?“, obratio se naklonjene glave.
„Možeš li da napraviš Prolaz, Dašiva?“
„Naravno.“ Dašiva poče da trlja ruku o ruku, oblizujući se vrhom jezika i Perin se zapita je li on uvek ovako nespokojan ili je takav jer govori s Ponovorođenim Zmajem. „Hoću reći, M’hejl predaje Putovanje čim đak pokaže dovoljno snage."
„M’hejl?", zatrepta Rand.
„Tako zovemo gospodara Mazrima Taima, moj gospodaru Zmaju. To znači ’vođa’ na Starom jeziku.“ Osmeh mu je bio istovremeno i ohol i nesiguran. „Mnogo čitam na imanju. Svaku knjigu koju torbari donesu."
„M’hejl", Rand je mrmljao negodujući. „Pa, šta bude, biće. Napravi mi Prolaz do blizu Kairhijena, Dašiva. Vreme je da vidim šta je svet radio dok sam odsustvovao i šta ću morati da preduzmem u vezi s tim.“ On se onda tužno nasmeja, ali Perinu se koža naježi od tog zvuka.
3
Brdo Zlatna zora
Nekoliko milja severoistočno od grada Kairhijena, na širokom vrhu onižeg brda udaljenog od puteva i ljudskih naselja, pojavio se tanak uspravan procep čiste svetlosti, viši od čoveka na konju. Zemlja poče da se odranja u svim pravcima, nežno se talasajući; ništa sem retke šikare nije se videlo na milju uokolo, sve do okolne šume. Smeđa trava polegala se dok se svetlo okretalo, šireći se pod kvadratom koji se otvorio u vazduhu. Mrtve stabljike bile su rasparane uzduž, rasečene finije nego najoštrijom britvom. Rasečene procepom u vazduhu.
Čim se Prolaz potpuno otvorio, iz njega pokuljaše Aijeli pod velovima, muškarci i Device, šireći se na sve strane da okruže brdo. Zaklonjeni bujicom, četiri oštrooka Aša’mana zauzeše mesta oko samog Prolaza zureći u okolnu šumu. Ništa se nije pomeralo osim vetra, prašine, visoke trave i grančica u daljini, pa opet je svaki Aša’man osmatrao s revnošću izgladnelog sokola koji traži zeca. Zec bi jednako predano pazio da ne naiđe soko, ali nikada ne bi izgledao tako preteče.
Nije bilo prekida u protoku. Jednog trenutka bila je to bujica Aijela, sledećeg su kairhijenski vojnici izjahivali u parovima, s grimiznim Barjakom Svetlosti koji im se razvio nad glavama čim su izašli iz Prolaza. Bez zaustavljanja, Dobrejn povede svoje ljude u stranu i poče da ih raspoređuje malo niže niz padinu, sa uredno nameštenim kalpacima i oklopima, sve s kopljima podignutim pod istim uglom. Iskusni borci bili su spremni da se na njegov znak okrenu i krenu u napad na bilo koju stranu.
Za petama poslednjem Kairhijenjaninu izjaha Perin, na Koraku, doratu koji se jednim iskorakom prebacio sa brda ispod Dumajskih kladenaca na brdo u Kairhijenu, ali ne izdrža da se ne sagne pri izlasku. Gornja ivica te stvari bila mu je visoko iznad glave, ali on je video kako Prolaz može da naudi i nije imao ni najmanju želju da isprobava bi li bilo sigurnije sedeti uspravno. Loijal i Aram su ga pratili – Ogijer, koji je pešačio sa sekirom dugačke drške prebačenom preko ramena, spusti se u kolenima – a za njima su nastupali ljudi iz Dve Reke, skupljeni na sedlima daleko ispod gornje ivice Prolaza. Rad al’Dai je nosio Barjak Crvene vučje glave, Perinov, jer su ga tako svi nazivali, a Tel Lijuin Crvenog orla.
Perin je pokušavao da ih ne gleda, pogotovo ne Crvenog orla. Dvorečani su hteli da rade sve po svome. On je bio lord, dakle morao je imati stegove. On je bio lord, ali kad im naredi da se otarase prokletinja, oni bi se nedugo zatim ponovo pojavili. Crvena vučja glava označavala ga je kao nekoga ko niti je bio, niti je želeo da bude, dok je Crveni orao... Više od dve hiljade godina pošto su Maneterenjani pobijeni u Troločkim ratovima, skoro hiljadu otkad je Andor progutao deo onoga što je nekada bio Maneteren, taj barjak je za Andorce označavao pobunu. Legende su i dalje živele u glavama ljudi. Naravno, prošlo je nekoliko generacija otkad su Dvorečani poslednji put uopšte primetili kako su Andorci, ali kraljice ne zaboravljaju tako brzo.