Na onižem kredencu stajala je tamna metalna kutija. Otvorio ju je i ugledao dva prsta debele plovne zidove, s tek toliko slobodnog prostora da se smesti zakrivljeni bodež u zlatnim koricama, s velikim rubinom u dršci. Međutim, nije njega zanimalo ni zlato, a ni rubin taman poput krvi. Nestrpljivo je kanuo malo voska na kredenac da učvrsti sveću, a onda izvukao bodež.
Uzdahnuo je čim ga je dotakao, pa klonulo odahnuo. Ponovo je bio ceo, spojen s onim s čime je još odavno vezan i što ga je doslovno održavalo u životu.
Gvozdene šarke tiho zaškripaše, na šta on jurnu ka vratima i podiže nož. Bleda, mlada devojka koja je otvorila vrata imala je tek toliko vremena da zine i pokuša da odskoči, ali on je poseče po obrazu, pa je uhvati za ruku i uvuče je u ostavu. Provirio je i osvrnuo se na jednu i drugu stranu. Nigde nikog.
Bez žurbe je uvukao glavu iza vrata i zatvorio ih. Znao je kakav ga prizor očekuje.
Devojka se batrgala po podu, bezuspešno pokušavajući da vrisne. Zarivala je nokte u lice, sada već naduveno i počrnelo do neprepoznatljivosti, dok joj se tamni otok poput ulja slivao ka ramenima. Snežnobela haljina obrubljena raznobojnim trakama lepršala je dok su se devojčine noge uzaludno koprcale. Olizao je krv s ruke, zakikotao se i mašio korica da vrati bodež u njih.
„Budalo jedna.“
Okrenuo se i pokušao da podigne bodež, ali vazduh oko njega kao da je očvrsnuo i zarobio ga od vrata naniže. Stajao je tako, na petama, s bodežom zaustavljenim u napadu, i gledao kako Alvijarin zatvara vrata i naslanja se na njih. Šarke ovoga puta nisu zaškripale. Tiho grebanje papuča devojke na samrti ne bi moglo da prikrije taj zvuk. Zatreptao je ne bi li oterao iz očiju znoj koji ga je iznenada zapekao.
„Zar si zaista mislio“, reče Aes Sedai, „da ovu odaju niko ne čuva? Zaštita je bila postavljena u katancu. Ova glupačica je imala zadatak da ga nadgleda cele noći. Da je radila kako treba, ispred vrata bi sad bilo bar deset Zaštitnika i isto toliko Aes Sedai. Neka plati cenu svoje gluposti.“
Zvuk bacakanja utihnu, a njemu se oči suziše u proreze. Alvarijan nije bila Žuti ađah, ali ipak je mogla pokušati da Izleči devojku. Osim toga, ni ona nije podigla tu uzbunu što je još zlosrećna Prihvaćena trebalo da je podigne, inače ne bi ovde bila sama. „Ti si Crni ađah“, prošaputa on.
„To je opasna optužba“, mirno reče ona. Nije bilo jasno za koga opasna. „Sijuan Sanče je na ispitivanju tvrdila da Crni ađah postoji. Preklinjala nas je da je saslušamo. Elaida nije htela to da sluša, niti će. Glasine o Crnom ađahu samo su zlobne klevete protiv Kule.“
„Ti si Crni ađah“, ponovi on malo glasnije.
„Hteo si to da ukradeš?“ Zvučalo je kao da ga uopšte ne čuje. „Nije taj rubin baš toliko vredan, Fejne, ili kako se već zoveš. To sečivo je tako zatrovano da bi ga svako ko nije blesav doticao jedino mašicama i zadržavao se u njegovom prisustvu samo koliko je neophodno. Video si šta se desilo Verin. Zašto si onda došao ovamo i zatrčao se pravo na nešto za šta uopšte ne bi smeo da znaš da je tu? Za pretragu nisi imao vremena.“
„Srediću Elaidu ako hoćeš. Jedan dodir ovim sečivom i više joj čak ni Lečenje neće pomoći.“ Pokušao je pokaže ka nožu, ali nije mogao da se pomeri ni za dlaku. Da je mogao, Alvijarin bi već bila mrtva. „Ti bi istog časa postala glavna u Kuli.“
Ona se prezrivo nasmeja. „Zar zaista misliš da ne bih već bila glavna kad bih htela? Odgovara mi da sam druga. Puštam Elaidu da ubire lovorike za ono što ona smatra uspehom i znojim se zbog njenih neuspeha. Ja znam gde leži moć. A sada mi odgovori na pitanja da sutra ovde ne bi pronašli dva leša umesto jednog.“
Pronaći će dva, ma šta joj rekao. Nije nameravala da mu poštedi život. „Video sam Takandar.“ Teška je srca to izgovorio. Sećanje je bilo previše bolno. Nastavio je da govori, kako ne bi zacvileo. „Veliko more magle, koja se valja i razbija o crno stenje, dok odozdo svetlucaju crvene vatre kovačkih ognjišta, a nebo paraju takve munje da čovek poludi.“ Nije želeo da nastavi, ali ipak se prisilio na to. „Sišao sam u grotlo Šajol Gula, stazom pod stenjem nalik kljovama, sve do jezera vatre i rastopljenog kamenja...“
Alvijarin je sad već stajala uspravno, širom otvorenih očiju, ali ne od straha, već od divljenja. „Čula sam za...“, poče tiho, ali onda se prenu i upilji st u njega. „Ko si ti? Zašto si ovde? Šalje li te neko od Izg... Izabranih? Zašto ja ne znam ništa o tome?“
On zabaci glavu i nasmeja se. „Zar bi neko kao ti trebalo da zna nešto o zadacima poverenim nekome kao što sam ja?“ U govoru mu se ponovo osetio jak prizvuk maternjeg lugardskog jezika. Taj mu je grad na neki način bio postojbina. „Da ti se možda Izabrani ne poveravaju?“ Nešto u njemu je govorilo da to nije pravi način, ali toliko je mrzeo Aes Sedai, a ni to nešto u njemu ih nije volelo nimalo više. „Pripazi se, slatka mala Aes Sedai, da ne bi pustili nekog Mirdraala da se poigra tobom.“