„Zato što ne možemo“, klonulo odgovori Asmodean. „Pitaj nekog filozofa zastoje tako. Zašto psi ne mogu da lete? Možda je odgovor u veličanstvenom tkanju Šare; možda je to uvođenje ravnoteže zbog činjenice da su muškarci snažniji. Mi ne možemo da se povezujemo bez njih, ali one mogu bez nas. Bar ih se, nekom malom milošću, ne može povezati više od trinaest. Posle toga krug se ne može uvećati bez muškaraca.“
Rand je ovog puta bio siguran da ga je uhvatio u laži. Moiraina je govorila da su u Doba legendi muškarci i žene bili podjednako snažni u koriščenju moći, a ona nije mogla da slaže. Tako je i rekao, i dodade: „Svih Pet moći su jednake.“
„Zemlja, Vatra, Vazduh, Voda i Duh.“ Natael proprati svaku reč po jednim akordom. „Jednake su, istina, i tačno je da žena koristeći određenu moć može učiniti isto što i muškarac. Ali to nema veze sa snagom. Moiraina govori samo ono što smatra istinom, bilo to tako ili ne; to je samo jedna od hiljade slabih tačaka tih budalastih Zakletvi.“ Odsvirao je nešto što je zaista zazvučalo budalasto. „Neke žene imaju snažnije ruke od nekih muškaraca, ali obično nije tako. Isto važi i za snagu koriščenja Moći, i može se uporediti na približno isti način.“
Rand polako klimnu glavom. Nije bilo besmisleno. Elejna i Egvena su smatrane najmoćnijim ženama koje su u poslednjih hiljadu godina učile u Kuli; jednom se okušao protiv njih, da bi mu Elejna potom priznala da se osećala kao mače u čeljustima ogromnog psa. Asmodean nije završio. „Kada se dve žene povežu, snaga im se ne udvostručuje – vezivanje nije puko sabiranje pojedinačnih moći – ali ako su dovoljno jake, mogu se nositi s jednim muškarcem. A kada krug naraste do trinaest, dobro se pripazi. Trinaest povezanih žena, jedva sposobnih da usmeravaju, može nadjačati većinu muškaraca. Trinaest najslabijih žena iz Kule može sputati tebe, ili bilo kog drugog muškarca, bez ijednog daha napora. U Arad Domanu čuh jednu poslovicu: ’Što je više žena kraj njega mudar čovek sve obazrivije hoda.’ Valjalo bi da je zapamtiš.“
Rand se strese, prisećajući se trenutaka kada je bio među mnogo više od trinaest Aes Sedai. Naravno, tada većina njih nije znala šta on predstavlja.
Da su znale...
„Rekao sam sve što znam.“ Asmodean teško uzdahnu. „Teško da smo bili bliski prijatelji i u najbolja vremena. Misliš li da nešto skrivam? Ne znam gde su ostali, ako to želiš da znaš. Izuzev Samaela, ali znao si da je Ilijan postao njegovo kraljevstvo i pre nego što sam ti ja to rekao. Grendal je provela neko vreme u Arad Domanu, ali mislim da ga je već napustila; previše ceni udobnost. Cenim da je i Mogedijen negde na zapadu, ili je bar bila tamo, ali niko ne može pronaći Pauka koji želi da ostane skriven. Rafhin ima jednu kraljicu među svojim mezimicama, ali i ja i ti možemo samo da nagađamo kojom zemljom ona vlada u njegovo ime. To je sve što znam, toliko mogu pomoći u potrazi za njima.“
Rand je ovo već čuo; činilo se da mu je Asmodean već pedesetak puta govorio sve što zna. Toliko često da se Randu već činilo kao da i sam to zna oduvek. Za neka od tih saznanja zažalio je što ih je stekao – na primer, čime se Semirhag najradije zabavlja – a druga pak nisu imala smisla.
Demandred je stupio pod Senku iz zavisti prema Lijusu Terinu Telamonu? Rand nije mogao da pojmi zavist koja bi nekoga primorala na bilo šta, a kamoli na takav korak. Asmodean je tvrdio da ga je opčinila pomisao na besmrtnost, i čitava Doba muzike; tvrdio je da je nekada bio čuveni kompozitor. Besmisleno. Pa ipak, možda su se u toj hrpi znanja od koga se ponekad ledila krv u žilama krili ključevi pomoću kojih će preživeti Tarmon Gai’don. Šta god da je govorio Moiraini, znao je da će tada zasigurno morati da se suoči s njima. Iskapio je pehar i spustio ga na pod. Vino nije zbrisalo činjenice.