„Pa, makar toliko", odgovori Elejna. „Možda se nisi proglasio kraljem, ali to što si razvio taj barjak svodi se na isto. O, sedite - svi vi." Mahnu, a poslužavnik se diže s jednog stočića i dolebde do nje. Na njemu su bili pehari i ibrik s vinom, kao i čajnik i šolje.
„Svejedno", kaza Elejna, „učiniću ono što je najbolje za moje kraljevstvo, bez obzira na cenu koju ću za to morati da platim."
„Čisto sumnjam", kolebljivo se javi Alijandra, „da bi za tvoje kraljevstvo valjalo da razljutiš Dve Reke. Ako bi pogubila njihovog vođu, to bi nesumnjivo čitav taj kraj diglo na noge i pobunilo ih."
„Što se mene tiče", odgovori Elejna sipajući čaj u nekoliko šolja, „taj kraj je već pobunjen."
„Mirno smo došli pred tebe", reče Faila. „To teško da su postupci pobunjenika."
Elejna prva otpi čaj, kao što običaj nalaže, da bi dokazala da nije otrovan. „Moji izaslanici koje sam poslala u Dve Reke oterani su, a tvoj narod mi je poslao poruku - i navodim je od reči do reči -
Alijandra preblede. Perin tiho zastenja, što je pomalo zvučalo kao režanje. Faila prihvati šoljicu i otpi čaj - metvica s crvenim kupinama; lep je. Dvorečani imaju smelosti - to je sigurno.
„Veličanstvo, ovo su vremena puna strasti", javi se Faila. „Zacelo uviđaš da je narod zabrinut. Dve Reke uglavnom nisu bile važne za tvoj presto."
„To je blago rečeno", dodade Perin i frknu. „Većina nas odrasla je i ne znajući da smo deo Andora. Zanemarili ste nas."
„To je zbog toga što taj kraj nije bio pobunjen." Elejna otpi čaj.
„Pobuna nije jedini razlog što bi kraljica koja tvrdi da vlada nekim ljudima valjalo da im posveti pažnju", odgovori Perin. „Ne znam da li si čula, ali prošle godine smo se sami suočili s Trolocima - i to bez trunke pomoći od krune. Pomogli biste vi da ste znali, ali činjenica da u blizini nije bilo nikakve vojske - nikoga ko bi
Elejna se pokoleba.
„Dve Reke su otkrile svoju istoriju", pažljivo kaza Faila. „Ta istorija nije mogla da doveka počiva, naročito ne s Tarmon Gai’donom na obzorju. Ne nakon što su čuvale Ponovorođenog Zmaja u njegovom detinjstvu. Pomalo se pitam je li Maneteren morao da padne, da li su Dve Reke morale da se uzdignu - sve samo da bi nastalo jedno mesto u kojem će odrasti Rand al’Tor. Među seljacima obdarenim krvlju - i tvrdoglavošću - kraljeva."
„Što znači da je još važnije da
„Od toga nema ništa", tiho odgovori Perin. „Dve Reke će od sada imati velmože. Neko vreme sam se borio protiv toga. I ti možeš da se opireš, ali to ništa neće promeniti."
„Možda", odgovori Elejna. „Ali ako bih priznala
„Rešićemo to“, odgovori joj Perin onim tvrdoglavim glasom koji koristi kada nema namere da ustukne ni makac. „Neću se odreći titule."
„Ako si mislio da me ubediš kako ćeš prihvatiti moju vlast, to ti užasno loše ide od ruke", prasnu Elejna.
Ali pre nego što stiže da progovori, jedan drugi glas uključi se u razgovor. „Kćeri“, tiho kaza Morgaza ispijajući čaj. „Ako nameravaš da se upustiš u ples s ta’verenom, dobro pazi da znaš korake. Putovala sam s tim čovekom. Videla sam kako se svet povija oko njega; videla sam kako mu ogorčeni neprijatelji postaju saveznici. Boriti se protiv Šare isto je što i pokušavati da pomeriš planinu običnom kašikom."
Elejna se pokoleba, gledajući svoju majku.
„Molim te, oprosti mi ako preterujem", nastavi Morgaza. „Ali, Elejna, dala sam reč njima dvoma da ću se založiti za njih. Kazala sam i tebi da ću to uraditi. Andor je snažan, ali bojim se da će se rasturiti ako pođe na ovog čoveka. Dajem ti reč da on ne želi tvoj presto, a Dvema Rekama
U prostorijici zavlada tišina. Elejna odmeri Perina. Faili zastade dah.
„Dobro", reče Elejna. „Pretpostavljam da ste došli s nekim zahtevima. Hajde da ih čujemo, pa da vidimo može li se nešto učiniti."
„Nemarno zahteve", odgovori Faila. „Već ponudu."
Elejna izvi obrvu.