„Moja gospodarica je rekla da radije ne bi“, prekide ga Ninaeva. „Ima ona da troši novac i na nešto pametnije nego što je gledanje životinja“, dodade, iako je zapravo ona držala kesu s novcem i drešila je vrlo nerado. Kao da misli kako sve treba da bude jeftino, kao u njene Dve Reke.
„A šta ćeš u Geldanu, gazda Luka?“ upita Elejna. Morala je nekako da zagladi grubost svoje saputnice. „Čula sam da se tamo svašta dešava. Priča se da ni vojska ne može da stane na put tom Proroku koji propoveda o Ponovorođenom Zmaju. Sigurno ti se ne žuri tamo gde su nemiri.“
„Preteruju, moja gospo. Baš preteruju. Gde god ima gužve, ljudima je potrebna zabava, a tamo gde se traži zabava, moja je predstava uvek dobrodošla.“ Luka zastade, pa priđe kočiji. Kao da se stideo nečega dok je gledao Klejnu pravo u oči. „Gospo, istina je da bi mi učinila izuzetnu uslugu kad bi pogledala moju predstavu. Jedan veprokonj je napravio malo štete u gradu kroz koji smo upravo prošli. Bila je to nesreća“, žurno dodade, „časna reč. To su pitoma stvorenja. Potpuno su bezopasni. Ali oni iz Sijende ne samo da mi nisu dali da tamo nastupim, nego neće čak ni ovamo da dođu... U stvari, i poslednju sam paru dao da platim štetu i sve kazne.“ Tu žmirnu. „A kazne da i ne pominjem. Ako mi dopustiš da te zabavim – ali zaista za crkavicu pominjao bih te kao zaštitnicu svoje putujuće predstave po celom svetu i širio slavu tvoje velikodušnosti, gospo...?“
„Morelin“, reče ona. „Gospa Morelin od Samareda.“ S crnom kosom lako je mogla proći kao Kairhijenjanka. Nije imala vremena da odgleda predstavu, iako bi inače veoma uživala u njoj, što mu i reče, pa dodade: „Ipak ću ti, pošto si bez novca, malo pomoći. Daj mu nešto, Nano, ne bi li stigao do Geldana.“ Poslednje što je želela bilo je da neko „širi njenu slavu“, ali nikada nije oklevala kad treba pomoći siromašnima i onima u nevolji, pa čak i kad je daleko od kuće.
Ninaeva zagunđa, pa iz torbe o pasu izvadi vrećicu i zavuče ruku u nju. Nagnula se kroz prozor i sklopila Lukine prste oko onog što mu je dala. Zapanjeno ju je pogledao kad mu je rekla: „Kad bi našao neki pošten posao i malo zasukao rukave, ne bi morao da prosiš. Idemo, Tome!“
Bič pucnu a Elejna pade na sedište. „Nisi morala da budeš baš toliko gruba“, reče, „a ni toliko osorna. Koliko si mu dala?“
„Srebrnjak“, mirno odgovori Ninaeva, vraćajući kesicu u torbu. „A ni toliko nije zaslužio.“
„Ninaeva“, zaječa Elejna, „čovek će verovatno pomisliti da smo se sprdale s njim.“
Ninaeva frknu. „S onakvim ramenima, ne bi ga ubio koji dan poštenog rada.“
Elejna zaćuta, iako se nije slagala s njom. Ili bar ne sasvim. Malo rada mu, jamačno, ne bi škodilo, samo što je stekla utisak da posla nema dovoljno.
Senke su već počele da se izdužuju kad stigoše u Sijendu – oveće selo od kamenih kuća pokrivenih slamom i sa čak dve gostionice. Na prvoj, po imenu
Elejna se iznenadi kad vide da na zakrčenim prašnjavim ulicama ima više Belih plaštova nego u Mardesinu, i to mnogo više, ali i drugih vojnika, u oklopima, s kupastim kacigama i plavim plaštovima sa zvezdom i čkaljem – državnim znamenjem Amadicije. Sigurno se u blizini nalazi neki garnizon. Kraljevi ljudi i Beli plaštovi kao da se nisu podnosili. Mimoilazili su se praveći se da ne primećuju jedni druge, ili su se pak preteći odmeravali, kao da će svakog časa potegnuti mačeve. Neki od Belih imali su ispod sunca na svojim plaštovima crvene pastirske štapove. Ti su sebe nazivali Rukom Svetlosti, Rukom što traga za istinom, mada su ih svi ostali zvali Ispitivačima. Čak su ih se i drugi Beli plaštovi klonili.
Sve u svemu, bilo je to dovoljno da Elejna oseti grč u stomaku. Međutim, do sutona ne beše ostalo ni sat vremena, čak ni kad se uzme u obzir da je leto i da mrak pada kasnije. Ako nastave putovanje noću, pitanje je hoće li naići na neku gostionicu, a mogli bi i da privuku nečiju pažnju. Tog su dana, pride, imali razlog da se ranije zaustave.
Pogledala je Ninaevu, na šta ova klimnu glavom pa reče: „Moramo da stanemo.“