„Ima li dovoljno vremena pre nego što stignu Egvena i Mudre?“, upita Elejna. „Nikad ne znam koje je doba u Pustari.“
„Imamo vremena, osim ako ne porani, u šta čisto sumnjam. Mudre je drže na kratkom povocu. Neće joj to škoditi. Oduvek je bila svojeglava.“ Ninaeva na to otvori oči i zagleda se pravo u Elejnu – kako se usuđuje! – kao da isto važi i za nju.
„Nemoj zaboraviti da kažeš Egveni da prenese Randu kako mislim na njega.“ Rešila je da joj ne dopusti da otpočne pridiku. „Reci joj... da mu kaže da volim samo njega i nikog drugog.“ Eto. I to je rekla.
Ninaeva prevrnu očima, i to na vrlo uvredljiv način. „Ako baš hoćeš“, reče jetko i smesti se udobno na jastuku.
Čim se ovoj disanje usporilo, Elejna odgura jedan kovčeg do vrata i sede na njega da čeka. Oduvek je mrzela čekanje. Ninaevi je ionako svejedno da li je ona tu ili dole, u zajedničkoj sobi. Tom je sigurno još uvek tamo, i... I ništa. On mora da glumi njenog kočijaša. Zapitala se da li je Ninaeva imala to u vidu kad je pristala da bude služavka. Uzdahnula je i naslonila se na vrata.
14
Susreti
Dejstvo ter’angreala više nije zbunjivalo Ninaevu. Obrela se na mestu na koje je mislila dok je tonula u san – u velikoj odaji u Tiru, poznatoj kao Srce Kamena, u ogromnoj tvrđavi zvanoj Kamen Tira. Visoke pozlaćene svetiljke bile su ugašene, ali nekakva bleda svetlost kao da je dopirala odasvud i niotkud, jednostavno je bila tu, svud oko Ninaeve, i utapala se u senke u uglovima. Bar nije bilo vruće. Kao da u Tel’aran’riodu nikada nije ni vruće ni hladno.
Veliki stubovi od crvenog kamena nizali su se na sve strane, a visoka kupola gubila se u senkama u kojima su se samo nazirali ogromni zlatni lusteri obešeni o zlatne lance. Blede kamene ploče na podu behu izlizane. Vrhovni gospodari Tira dolazili su u tu odaju – u svetu jave, naravno – samo kada je neophodno, i tako je to bilo još od Slamanja sveta. Ispod središta kupole stajao je Kalandor, svetlucavi mač od kristala, dopola zaboden u kameni pod. Baš kao što ga je Rand ostavio.
Nije prišla Kalandoru. Rand je rekao da je oko njega izatkao zamke od saidina, i to takve da ih žene ne mogu videti. Očekivala je nešto podlo – i najbolji muškarac može biti zaista gadan kad zatreba – podlo i upereno protiv žena, što i priliči čoveku koji može da koristi taj sa’angreal. Hteo je da ga zaštiti ne samo od Izgubljenih nego i od onih iz Kule. Svako ko dodirne Kalandor, osim Randa, može umreti. Ili nešto još gore.
Tako je to u Tel’aran’riodu. Sve što važi na javi, važi i ovde, mada ne nužno i obrnuto. Svet snova – Nevidljivi svet – oslikavao je javu na ponekad čudan način, a možda čak i neke druge svetove. Verin Sedai rekla je Egveni da postoji pravilnost u tkanju svih svetova, u ovoj i drugim stvarnostima, baš kao što se preplitanjem ljudskih sudbina dobija Šara doba. Tel’aran’riod ih sve dotiče, ali malo je onih koji mogu ući u njega, osim nehotično, u nesvesnim trenucima snevanja. To su opasni trenuci za snevače, što oni najčešće nikad ne saznaju, osim ako ih baš ne prati zla sreća. Još jedna je osobina Tel’aran’rioda da se ono što se tu desi dešava i na javi. Umreti u Svetu snova zaista znači smrt.
Imala je osećaj da je neko posmatra iz tmine među stubovima, ali nije se brinula. To
Izuvijani prsten bio je lak, kao da će joj svakog trena izleteti iz spavaćice, Što ju je podsetilo da nema ništa drugo na sebi. Čim je pomislila na oblačenje, na njoj se stvori haljina. Dopadalo joj se to u Tel’aran’riodu. Usmeravanje ponekad nije ni nužno, pošto tu može da izvede mnogo toga što, podozrevala je, ni Aes Sedai ne mogu postići pomoću Moći. Doduše, nije dobila haljinu kakvu je zamislila. Nije to bila debela vunena tkanina iz Dveju Reka. Okovratnik joj beše visok do brade i opervažen džerekruškom čipkom, ali joj je bledožuta svila obavijala telo u pripijenim naborima koji su štošta otkrivali. Koliko je samo puta slične tarabonske haljine nazvala nepristojnima dok ih je silom prilika nosila u Tančiku? Izgleda da se navikla na njih više no što je očekivala.
Oštro je potegla kiku ne bi li se prenula iz razmišljanja i ostavila haljinu kakva jeste. Možda i nije želela baš takvu, ali nije ona od onih guščica koje bi se dernjale i bacakale zbog toga.
„Birgita?“ Nije bilo odgovora te ona malo podiže glas, mada potpuno nepotrebno, pošto bi na tom mestu dotična čula kad je neko zove čak i da je na drugom kraju sveta. „Birgita?“