„Sigurno se bila nameračila na neku krupnu ribu“, našali se neko i svi prasnuše u smeh.
„Na kraju sam“, nastavi Brin, „ja završio odrane kože, a Gardi je naređeno da se povuče s granice. I zato, ukoliko očekujete da ću vas zaštititi u Ebou Daru, ne zaboravite da ja čvrsto verujem kako bi te konobarice obesile i samu Amirlin da se suši s nama.“ Smeh je bio gromoglasan.
„Jesi li ikada saznao šta se tamo desilo, gospodaru?“, zapita Džoni.
Brin odmahnu glavom. „Valjda nekakva posla Aes Sedai. One se ne poveravaju ovakvima kao što smo ti i ja.“ Time je zaradio još malo smeha.
Uzjahali su s čilošću neprimerenom svojim godinama.
13
Sobica u Sijendi
Dok se kočija divljački ljuljala na kožnom remenju, Elejna se pravila da ne primećuje Ninaevino kiselo lice na sedištu preko puta. Uprkos prašini koja ih je povremeno zasipala spolja, zavese behu povučene s prozora – malo promaje je koliko-toliko ublažavalo poslepodnevnu žegu. Kraj njih su promicali brežuljkasti pošumljeni predeli s pokojim imanjem na proplanku. Na vrhu jednog brda, nekoliko milja od druma, videle su plemićku kuću sagrađenu po amadicijskom ukusu – masivni kameni temelj visok petnaestak metara, a na njemu veoma složena drvena građevina, sva u kitnjastim balkonima i krovovima pokrivenim crvenim crepom. Nekada se sve to gradilo od kamena, ali mnogo je godina prošlo otkako su amadicijskim plemićima bila potrebna prava utvrđenja, tako da je zakon sada propisivao drvene zgrade. Tako nijedan pobunjeni plemić ne bi mogao dugo da se opire kralju. Naravno, za Decu Svetla taj zakon nije važio, kao, uostalom, ni mnogi drugi. Amadicija je, baš kao i dete, morala štošta da nauči iz zakona i običaja okolnih zemalja.
Brda u daljini takođe behu prošarana krčevinama sličnim smeđim zakrpama na zelenoj tkanini, na kojima su radili ljudi, naizgled sitni poput mrava. Sve je bilo sparušeno. Jedan udar groma, i planuo bi požar koji bi se raširio ligama unaokolo. Međutim, grom bi značio i kišu, a ono malo oblaka na nebu bilo je i premalo i previsoko za tako nešto. Elejna se zapita da li bi mogla da izazove kišu. Prilično je dobro naučila da upravlja vremenom. Svejedno, teško je nešto uraditi kad nema od čega da se počne.
„Dosađuje li se moja gospa?“, pakosno je upita Ninaeva. „Po načinu kako moja gospa osmatra okolinu – preko svog gospodskog nosića – rekla bih da bi moja gospa volela da putujemo malo brže.“ Potom otvori prozorčić iza sebe, pa viknu: „Brže, Tome, i reč da nisam čula! A i ti drži jezik za zubima, Džuiline, hvataču lopova! Brže, rekoh!“
Drveni poklopac se s treskom vrati na mesto, ali Elejna ipak ču Toma kako naglas gunđa. A verovatno i psuje. Ninaeva se celog dana izdirala na njih dvojicu. Ubrzo se začu pucanj biča i kočija sunu napred još brže, toliko se drmusajući da su njih dve poskakivale po svilenim presvlakama boje zlata. Sedišta su bili dobro protresli, ali punjenje se već odavno beše stvrdnulo. Po Ninaevinom se licu videlo da, ma koliko odskakivala, ni mrtva ne bi tražila od Toma da ponovo uspori odmah pošto je zahtevala da ubrza.
„Molim te, Ninaeva“, zausti Elejna. „Ja...“
Saputnica je odmah saseče. „Mojoj je gospi neudobno? Znam da su velike dame navikle na udobnost za kakvu ovo ubogo služinče nije ni znalo da postoji, ali verujem da bi moja gospa volela da pre mraka stignemo u sledeči grad. Tako će gospina služavka moći da svojoj gospi posluži večericu i da joj razmesti postelju.“ Zubi joj škljocnuše kad ju je sedište presrelo u padu i ona prostreli Elejnu pogledom kao da je to njena krivica.
Ova samo uzdahnu. Ninaeva je tamo u Mardesinu bila potpuno u pravu. Jedna gospa nikad ne putuje bez služavke, a dvema gospama bi trebale dve. To je značilo da će, ukoliko Tom i Džuilin ne obuku haljine, jedna od njih dve morati da bude služavka. Ninaeva je