„Prići ću gradu“, reče joj, „tako da mogu da vidim šta se dešava, a možda mogu ponešto i da preduzmem. Sve povređene Device neka ostanu ovde, kao i dovoljno zdravih da ih štite, zlu ne trebalo. Postavi jaku stražu, Sulin. Meni treba samo mala pratnja, a zaista bih vam se bedno odužio kad bih dopustio da neko pobije vaše ranjenice.“ Tako će veći deo njih ostati podalje od bitke. Ni on neće smeti mnogo da se približava bojištu, ali ovako bar neće osećati dodatnu odgovornost. „Hoću da ostaneš ovde i...“
„Nisam ranjenica“, odbrusi mu ona, a on zastade, pa polako klimnu glavom.
„Dobro.“ Znao je da njena povreda uopšte nije bezazlena, ali je isto tako znao koliko je žilava. Ako nju ostavi tu, možda mu se prikači neka slična Enaili. Nije mu bilo ništa milije da se neko prema njemu ophodi kao prema bratu nego kao prema sinu, a sada mu ni jedno ni drugo nije bilo potrebno. „U tom slučaju, postaraj se da sa mnom ne pođe
Toliko je brzo klimnula da je bio potpuno uveren kako s njime neće poći nijedna Devica koja ima više od ogrebotine. Osim Sulin, naravno. Sad nije imao osećaj da ikoga iskorišćava. Device su same odabrale da budu ratnice, kao i da ga slede. Možda „slediti" nije baš pravi izraz za sve ono što su radile, ali njemu je ionako svejedno. On neće, niti može, da svesno pošalje ženu u smrt i tačka. Istini za volju, očekivao je otpor i bio je zahvalan kad je izostao.
Dvoje gaisaina u belim odorama dovelo je Džedeena i Maglu, a sledio ih je čitav buljuk drugih, s rukama punim zavoja i melema i s mešinama vode prebačenim preko ramena. Nadzirale su ih Sorilea i još desetak Mudrih kojima je znao lica, ali ne i imena.
Sorilea je uzela stvar u svoje ruke i brzo je uredila da gaisaini i ostale Mudre neguju ranjenice. Namršteno je pogledavala ka Randu, Egveni i Avijendi i stiskala usne, očigledno smatrajući da sve troje prosto vape za negom. Taj pogled bio je dovoljan da se Egvena s osmehom uskobelja u sedlo i klimne joj glavom. Da su se Aijeli malo bolje razumeli u jahanje, Sorilea bi primetila da je devojka neobično ukočena. Avijenda je dovoljno rekla o svom stanju time što je bez ijedne reči pustila Egvenu da joj pomogne da uzjaše iza nje. I ona se nasmešila Sorilei.
Rand stisnu zube pa i sam uzjaha. Bol u nagnječenim mišićima bio je potpuno neznatan spram probadanja u boku i trebao mu je čitav minut da ponovo počne da diše, ali postarao se da to niko ne primeti.
Egvena pritera Maglu bliže Džedeenu, pa prošaputa: „Ako ne možeš da se držiš u sedlu bolje od toga, Rande al’Tore, možda bi trebalo da na neko vreme zaboraviš jahanje.“ Avijendino lice beše bezizražajno, kako to već Aijeli umeju da urade, ali ga je sve vreme netremice posmatrala.
„Video sam kako ste vas dve uzjahale“, odgovori on tiho. „Možda bi bilo bolje da ostanete ovde i pomažete Sorilei dok vam ne bude bolje.“ To ju je ućutkalo, pa je samo ljutito stisnula usne. Avijenda se ponovo osmehnu Sorilei. Mudra ih je i dalje držala na oku.
Rand obode svog šarca u kas. Svaki korak mu je zadavao toliki bol da je disao kroz stegnute zube, ali morao je da stigne kud je naumio a to nikako ne bi mogao pešice. Osim toga, Sorileino piljenje mu je zaista išlo na živce.
Magla uskoro pristiže Džedeena, a nedugo potom pridruži im se i Sulin s odredom Devica, od kojih ih neke prestigoše kako bi ga štitile spreda. Nije ih očekivao baš toliko, ali dobro. Za ono što je nameravao da učini uopšte neće morati da se približava poprištu bitke, tako da će one ostati na bezbednom odstojanju, zajedno s njim.
Čak i uz pomoć angreala, s teškom je mukom prigrlio saidin. Imao je utisak da ga ovoga puta pritiska jače nego ikada ranije. Ako ništa drugo, bar ga je Praznina štitila od njegovog sopstvenog bola. Delimično. Ako Samael ponovo poželi da se poigra s njim...
Prešao je u galop. Neka Samael radi šta hoće, a on mora da dovrši ono što je počeo.
Kiša se slivala s oboda Metovog šešira, tako da je s vremena na vreme morao da spušta cevčicu sa sočivom da je obriše. Pljusak beše malo oslabio tokom prethodnog sata, ali retka šuma nije pružala gotovo nikakav zaklon. Kaput mu se već odavno potpuno natopio vodom. Kockica beše oborio uši i ukopao se kao da nema ni najmanju nameru da se pomeri, ma koliko ga Met ćuškao petama. Nije imao predstavu ni koje je doba dana. Pretpostavljao je da je sredina poslepodneva, ali oblaci se uprkos kiši nisu tanjili, tako da s mesta na kome se zatekao nikako nije mogao da vidi sunce. S druge strane, činilo mu se kao da je tri-četiri dana proteklo otkako se sjurio da upozori Tairence na opasnost. Još uvek nije bio siguran zašto je to učinio.