„Da su pošle za nama, dosad bi nas već stigle.“ To jeste bilo tačno kad se uzme u obzir tromost zaprežnih kola. „S malo sreće, još nisu saznale ko smo.“
Elejna klimnu glavom, natmurena ali opet ona stara, pa poče da ispira lice. Ta mala je odlučna gotovo kao da je Dvorečanka. „Lijandrin i većina njenih babuskera sigurno su pobegle iz Tančika. Možda čak i sve. A mi i dalje ne znamo ko izdaje naređenja Crnom ađahu u Kuli. Što bi Rand rekao, još imamo posao koji se mora uraditi.“
Ninaeva se protiv svoje volje lecnu. Tačno je da imaju spisak od jedanaest imena, ali svaka Aes Sedai s kojom su razgovarale mogla je biti Crni ađah. A i neka koju su srele putem. Kad je već kod toga, bilo ko koga su sreli može biti Prijatelj Mraka, ali to ni izdaleka nije isto.
„Više od Crnog ađaha“, nastavila je Elejna, „brine me M...“ Ninaeva je tu hitro uhvati za mišicu i blago klimnu glavom ka Džuilinu. Elejna kašljucnu, pa nastavi dalje, kao da je samo zbog toga prekinula rečenicu. „Brine me majka. Uopšte nema razloga da joj budeš draga, Ninaeva. Naprotiv.“
„Ona je sad daleko.“ Ninaevi bi drago što joj je glas postojan. Nisu pričale o Elejninoj majci, već o Izgubljenoj koju je porazila. Iskreno se nadala da je Mogedijen daleko od njih. Što dalje.
„A ako nije?“
„Jeste“, odlučno će Ninaeva, ali ipak se pri tom promeškoljila. Deo nje je još pamtio poniženja koja je doživela u Mogedijeninim rukama i žarko želeo da se ponovo suoči s tom ženom i da je opet pobedi, ovoga puta jednom zasvagda. A opet, šta ako je ova iznenadi i pojavi se kad Ninaeva ne bude dovoljno gnevna da usmerava? Naravno, isto je važilo i za ostale Izgubljene, kao, uostalom, i za sve Crne sestre, ali Mogedijen je posle onog u Tančiku imala lični razlog da je mrzi. Nije prijatno kad ti jedna Izgubljena zna ime, a pride verovatno želi i tvoju glavu.
„Valjda me je onespokojilo onoliko osvrtanje da vidim ima li razbojnika“, mirno reče Elejna, brišući lice peškirom. „Štaviše, ponekad, kad sanjam nedavne događaje, sve mi se čini da me neko posmatra.“
Ninaeva se lecnu na taj, činilo joj se, odjek njenih misli, ali onda shvati da je reč „sanjam" bila blago naglašena. Nije ona mislila na bilo koje snove, već na Tel’aran’riod. Ni o tome muškarci ništa ne znaju. I samu ju je progonilo osećanje da je neko posmatra, ali ono je često u Svetu snova. Jeste neprijatno, ali obe su to već imale prilike da iskuse.
Prisilila se da zvuči opušteno. „Pa, tvoje majke nema u našim snovima, Elejna, inače bi nam dosad več iščupala uši.“ Mogedijen bi ih verovatno mučila sve dok ne počnu da je preklinju da ih ubije. Ili bi okupila kolo od trinaest Crnih sestara i trinaest Mirdraala. Tako čoveka protiv njegove volje mogu okrenuti Senci i vezati ga za Mračnog. A možda Mogedijen to može i sama...
„Nadam se da si u pravu“, uzdržano odgovori Elejna.
„Hoćeš li me pustiti da se umijem?“, džangrizavo će Ninaeva. Zbližavanje s tom devojkom sasvim je na mestu, ali ne treba joj baš toliko priče o Mogedijen. Izgubljeni moraju ostati tamo negde daleko. Da je Mogedijen znala gde su, sigurno ih ne bi olako pustila da toliko odmaknu.
Elejna je sama ispraznila vedricu i ponovo je napunila. Dobra je to devojka sve dok je svesna da više nije u kraljevskoj palati u Kaemlinu. I dok ne pravi budalu od sebe. A za to će se Ninaeva pobrinuti čim se Tom vrati.