Rumenilo na devojčinom licu postade još jače. „Volim ja njega, ali... On je sad daleko, Ninaeva. U Pustari je, okružen hiljadama Devica kopija, spremnim da skoče na svaki njegov mig. Ne mogu ni da ga vidim, ni da razgovaram s njim, niti da ga dotaknem.“ Glas joj na kraju pređe u šapat.
„Ne veruješ valjda da če se zaljubiti u neku Devicu?“, zgranu se Ninaeva. „On jeste muškarac, ali nije baš toliko prevrtljiv, da ne pominjem to što bi ga svaka od njih proburazila kopljem kad bi je samo popreko pogledao, pa bio on i Zora ili kako ga već zovu. Osim toga, Egvena kaže da ga Avijenda drži na oku umesto tebe.“
„Znam, ali ipak... Trebalo je da mu
Pre Lana, Ninaeva takoreći nije ni pogledala muškarca, ili bar ne ozbiljno, ali kao Mudrost je svašta videla i naučila. Iskustvo joj je govorilo da nema boljeg načina da se muškarac natera da pobegne glavom bez obzira, osim ako on nije prvi izjavio ljubav.
„Mislim da je Min videla nešto“, nastavila je Elejna. „Nešto o meni i o Randu. Uvek me je začikavala da ću morati da ga delim, ali mislim da to nije bila šala, a nisam je mogla naterati da mi kaže šta je zaista videla.“
„Glupost.“ To je zaista bila glupost. Doduše, Avijenda joj je u Tiru pričala o onom odvratnom aijelskom običaju...
„Jesam. Isprva nisam bila sigurna, ali što sam više razmišljala, više sam joj verovala. Prečesto se sprdala na račun toga.“
Pa, ma šta Min videla, Rand nije Aijel. O, možda u njemu teče aijelska krv, kao što tvrde Mudre, ali odrastao je u Dve Reke, a ni ona neće sedeti skrštenih ruku i pustiti ga da prihvati nakaradne aijelske običaje. Iskreno je sumnjala da bi i Elejna olako to dopustila. „Jesi li se zato...“ – izbegla je da kaže
Elejna je pogleda iskosa, a obrazi joj se zajapuriše. „Hiljadu smo liga daleko, Ninaeva. Zar misliš da Rand ne gleda druge žene? Bio vladar ili svinjar, muškarac je muškarac.“ Znala je čitavu gomilu narodskih izreka koje je u detinjstvu čula od svoje dadilje Lini. Ninaeva se nadala da će jednoga dana upoznati tu ženu.
„Pa, ne razumem zašto moraš i ti nekom da se nabacuješ ako misliš da Rand to radi.“ Uzdržala se da ponovo pomene Tomove godine.
„Bio je veliki čovek“, tiho će Elejna. „Mogao je biti i veći, da se nije zaljubio.“
E, ovo već Ninaeva nije mogla da podnese. Okrenula se ka devojci i zgrabila je za ramena. „Taj čovek prosto ne zna da li da te prebaci preko kolena i izdeveta ili... ili... ili da se popne na najbliže drvo!“
„Znam“, reče Elejna i ozlojeđeno uzdahnu. „Ali ne znam šta drugo da radim.“
Iako joj je brujalo u glavi, Ninaeva stisnu zube da ne bi prodrmusala devojku. „Da te sad majka čuje, naložila bi Lini da te vrati u ogradicu!“
„Nisam više dete, Ninaeva.“ Elejnin glas beše napet, a rumenilo u njenim obrazima nije više poticalo od stida. „Žena sam koliko i moja majka.“
Ninaeva pruži korak ka Mardesinu, tako stežući kiku da su je prsti zaboleli.
Elejna je ubrzo sustiže. „Hoćemo li da kupujemo povrće?“ Lice joj beše pribrano, a glas staložen.
„Jesi li videla šta je Tom doneo?“, procedi Ninaeva.
Devojka se strese. „Tri šunke. I onu odvratnu govedinu u biberu. Zar muškarci ne bi jeli ništa osim mesa osim ako im se ne tutne pod nos?“
Ninaevin bes polako je jenjavao dok su putem ćaskale o manjkavostima slabijeg pola – muškaraca, naravno – i sličnim običnim temama. Doduše, nije potpuno iščileo. Elejna joj beše draga i na trenutke joj se činilo da je ona zaista Egvenina sestra, baš kao što su ponekad i zvale jedna drugu. Ali samo kad se ne ponaša kao vrtirepka. Naravno da bi Tom mogao da stavi tačku na to, ali ta je matora budala tetoši kao brižni otac kćer miljenicu, iako ne zna da l’ da prione ili da pobegne. Bilo kako bilo, ona je rešila da raščisti to jednom zasvagda. Ne zarad Randa, već zato što Elejna uopšte nije takva. Ponaša se kao da je navukla nekakvu čudnu bolest. Ninaeva je bila čvrsto namerila da je izleči.