Moiraina se zaprepašćeno zagleda u nju.
Verin zatvori svoju beležnicu i ponovo je zadenu za pojas, a onda pogleda prvo jednu ženu pa drugu. Morala je biti svesna oreola koji ih okružuje, svetlosti koja dolazi od dodira sa Istinskim izvorom. Samo neko obučen u usmeravanju mogao bi da vidi sjaj, ali nije bilo moguće da jedna Aes Sedai to ne primeti.
Na licu joj se video nagoveštaj zadovoljstva, ali ni znak shvatanja da je ispalila munju. Izgledala je samo kao da je pronašla još jedan deo slagalice. „Da, i mislila sam da je tako. Moiraina ovo nije mogla sama da uradi, a ko bi joj bolje pomogao od prijateljice iz devojačkih dana koja se šunjala s njom da kraducka slatkiše.” Tada trepnu. „Oprosti mi, majko. To nije trebalo da kažem.“
„Verin, Verin.“ Amirlin zbunjeno odmahnu glavom. „Optužuješ svoju sestru – i mene? – da... neću čak ni da kažem. A zabrinuta si jer si se s bliskošću obratila Amirlin Tron? Probušila si rupu u čamcu, a brineš se što pada kiša. Razmisli o onome što si rekla, kćeri.“
Verin iznenađeno razrogači oči. „Da. Da, pretpostavljam da bi trebalo. Nisam pomislila na to. Ali ako to učinim, ti ćeš biti umirena, Moiraina, kao i ti, majko, a čovek smiren. Niko nikada nije zabeležio kako je to kod muškarca koji usmerava Moć. Kada tačno ludilo nastupa, i kako ga obuzima? Koliko brzo raste? Može li da funkcioniše dok mu telo truli? Koliko dugo? Ukoliko ne bude smiren, ono što će se dogoditi mladiću, koji god da je, dogodiće se bilo da sam ja tu dapribeležim odgovore na ova pitanja, ili ne. Ako ga pazimo i vodimo, trebalo bi da možemo da beležimo uz priličnu bezbednost. Bar na neko vreme. A takođe, tu je i
„Ko još zna za ovo?“ Amirlinin glas bio je slabašan, ali i dalje oštar. „Serafel, pretpostavljam. Ko još, Verin?“
„Niko, majko. Serafel ne zanima ništa što neko već nije zapisao, po mogućstvu što davnije. Misli da postoji dovoljno starih knjiga, rukopisa i fragmenata, raštrkanih, izgubljenih ili zaboravljenih, za zbirku deset puta veću od one u Tar Valonu. Sigurna je da se može pronaći dovoljno starog znanja..
„Dosta, sestro”, kaza Moiraina. Pusti Istinski izvor, i trenutak kasnije oseti da Amirlin učini isto. Uvek je osećala gubitak zbog nestajanja Moći, poput krvi i života koji lipte iz otvorene rane. Deo nje želeo je da održi dodir, ali za razliku od nekih sestara, ona se trudila da ne postane zavisna od tog osećanja. „Sedi, Verin, i reci nam šta znaš i kako si to saznala. Nemoj ništa da izostaviš.“
Dok je Verin sedala – pogledom potraživši od Amirlin odobrenje da u njenom prisustvu sedne – Moiraina ju je tužno gledala.
„Nije verovatno“, poče Verin, „da če iko ko nije temeljno proučavao stare zapise primetiti bilo šta sem da ste se čudno ponašale. Oprosti mi, majko. Bilo je to pre dvadeset godina, tokom opsade Tar Valona, kada sam naišla na prvi trag, i to samo...“